Malvina

Malvina je jedno od najuzbudljivijih proznih djela o patnji žene, koja bi mogla biti naša majka, sestra, žena, ljubavnica. Premda u mnogim svojim prozama pripovijeda u prvome licu, u Malvini je pripovjedacki diskurs Mirka Kovaca blizak doktrini T. S. Eliota o impersonalnosti pjesnika. Kao i likovi iz njegove proze, tako i on sam kao pripovjedac bježi od sebe postajuci nekom vrstom katalizatora ili medija u kojemu sjedinjuje razlicita životna iskustva svojih protagonista. U prvi mah Malvina nas podsjeca na srednjovjekovne kronike i njena dramaticnost gotovo da je zatvorena iza samostanskih zidova (kao u slucaju portugalske redovnice iz 17. stoljeca koja svoju tajnu ispisuje u cudesnim pismima). Poput stroga analiticara i hladna ali precizna forenzicara, pisac slaže mozaik o Malvini, nesretnoj ženi, žrtvi spleta cudesnih okolnosti. Kovac iz dokumenata stvara lik Malvine, koja je i svetica i grešnica, transcendentalni mistik i žena u kojoj je sjeme ludila: ona pohada školu za pravoslavne djevojke, bježi iz samostana s prvim znacima ludila te se udaje za jednako tako nesredena i nesretna covjeka katolicke vjere, pokazujuci sada vec javno svoju perverznu ljubav prema Katarini. U njoj sve više raste val mržnje prema ljudima i napokon bježi natrag u samostan.
Dokumenti o Malvininoj storiji ne bi smjeli ovu kroniku svesti na puki izvještaj o ženi simbolu nesrece, vec taj roman možemo i moramo citati kao jedan model ljudske egzistencije, kao ontološki problem bica, koji se krece u luku od svetice do drolje i zato Kovac, vještinom majstora kolaža, s Malvine skida auru svetice mucenice prikazujuci sve njene opacine, pokoru i "pranje vlastite grešnosti" prije ponovna ulaska medu zidine vjecne transcendencije. Na koncu nam pisac sugerira da nesreca i bol nisu samo osobna, Malvinina kob, nego je to nacin života svih likova u romanu, koji na posebno sugestivan nacin stvara osjecaje koji traju.
Tomislav Sabljak