Lisica

Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu. Taj grcki aforizam poslužio je Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeci se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Poigravajuci se mnogostrukostima, pokazujuci velicanstven rep i mijenjajuci maske, putujuci literarno i stvarno od Japana preko mnogih ruskih klasika do Nabokovljevih americkih avantura ili pak besmislenih predstavljanja knjiga u današnjem svijetu, Dubravka Ugrešic piše roman o pripovijedanju.
Što je književnost danas, koja je njezina uloga i, još važnije, koja je uloga pisca, je li on(a) samo klaun koji putuje svijetom, mogu li se uopce još pricati price, je li moguce samo tako stvoriti roman i ispripovjediti pricu te tko ima kontrolu nad tekstom, autor ili prica sama, sve su to pitanja koja pokrecu Lisicu. Poigravajuci se Ich-formom, bez imalo patetike, prepuna finoga humora, suptilne ironije, književnih i teorijskih referenci, Lisica je velicanstvena posveta piscima i pisanju, onima važnima, nezaobilaznima, onima cije price mijenjaju citatelja. Takve price mogu stvoriti samo briljantni pripovjedaci, a jedna od njih bez sumnje je upravo Dubravka Ugrešic.