Glava velike ribe

Jednoga zovu Traktor, bio je branitelj, sad više ne zna što je. Drugi mu je brat, njegovo je božanstvo Novac. Treca, izmedu njih, bratova je žena; ona ceka, a izmedu tocaka toga trokuta, na jednoj od zagrebackih periferija, nešto ce se sigurno i dogoditi.
Svojim prvim romanom Glava velike ribe Ognjen Svilicic izvrsno radi isto ono zbog cega smo zavoljeli njegove filmove: pronalazi likove, pretvara ih u ljude i pred njima ne zatvara oci. Mjesto je radnje Hrvatska, vrijeme sasvim sigurno danas, a ono što Svilicic u njima vidi, ono što naposljetku prepoznajemo i sami dok nad njegovim junacima strepimo, smijemo se i ocajavamo – netko je vrlo nalik na nas.
Jer Glava velike ribe jedan je od onih romana koji se ne dogadaju nekome drugome. Upecatljivim prizorima i uvjerljivim portretima, diskretnim humorom te jezikom koji je i književni i filmski Svilicic nam pokazuje svijet omeden krhotinama rata i ratama kredita, osvijetljen sjajem tržnih centara i TV-ekrana na kojima se pjeva i pleše, place i psuje... život previše poznat da bi bio tudi.
Dok piše o tome koliko smo se promijenili i tko smo postali, dok premjerava koliko je daleko covjek od covjeka, a Domovina od Tržnoga Centra, autor je samo naizgled neprisutan, samo naizgled bez suda. Taj cemo sud zacijelo tumaciti kojekako, ali za što god da se odlucimo, u vezi s onim što ga podcrtava nece biti zabune: a to je Svilicicev autorski potpis – ljudskost i želja da razumije.