Everest

Glamuzina piše o ljudima koji još uvijek osjecaju, svaki užitak skupo placaju, pate, ali i žive i žude za Drugim/Drukcijim. To su oni ljudi kojima svijet ne skoncava u trenutku kada se gase racunala i svi pametni telefoni, nego u mraku ili na svjetlu, potpuno je nevažno, tragaju za onim što im još uvijek kao — kada se i ako dogodi — nikada izgubljeno iskustvo nudi misterij vlastite neponovljivosti. Jer, ako je baš sve samo neprestano vracanje istoga (Nietzsche) ili pak vjecno vracanje razlike (Deleuze), eros ljudskoga bica otet ce, bar ponekad, ono neponovljivo i neuhvatljivo thanatosu i njegovoj uvijek prisutnoj tjeskobi.
Važno je napomenuti kako se knjiga Everest iz pjesme u pjesmu dodatno konotativno usložnjava i raste u svojoj polisemanticnosti. Ogoljujuci sebe, ali i sve drugo uokolo, Glamuzinino pjesnicko pismo jedno je od onih koje se doista eksplicitno usuduje pitati ono od cega netragom bježe svi pjesnicki i ini mediokriteti u Hrvatskoj i svakoj drugoj književnosti, ali i životu samom.
Delimir Rešicki