Na peteljci od trošnosti

Glumcev povratak pjesništvu u novom mileniju dogodio se u izmijenjenom poetickom i društvenom kontekstu. Necemo preuvelicavati cinjenicu da je hrvatska poezija kroz to vrijeme obilno iživjela svoju »splendid isolatio« i neoavangardisticke opcije, osjetivši još jednom kušnju mimeticke verifikacije, neorealisticke »kupke«. Doista, nakon prevlasti »semantickog konkretizma«, odnosno svih oblika verbalne euforije i jezicne išcašenosti, ukazala se potreba za pisanjem »s pokricem« referencijalnosti. Glumac nipošto nije slijedio nekakav trend neorealizma (ili neoegzistencijalizma), nego je do  s v o j e  »veristicke« ili cak naturalisticke ekspresivnosti došao postupnim razvijanjem vlastita kontinuiteta samosvojne komunikativnosti i stavljanjem u igru vrlo osobna uloga.

Tonko Maroevic

Branislav Glumac posprema svijet na najsigurnije mjesto: na zašticene artisticke polovice dvadesetoga stoljeca. Pred mijenama ovoga stoljeca žurno treba pohraniti dragocjenosti prošloga vremena; dok ne bude kasno! Glumac strepi od prijetecega zakašnjavanja. Mirnocu kojom u zaštitnu odjecu stavlja stvarnost i njemu se cini prividnom. Gotovo sve je virtualno, osim zapažene pojedinosti, osim metaforicke odjece, osim polaganja stvarnosti u tocno odredenu vitrinu. Neoegzistencijalitet smješten je na pravo i jedino mjesto!

Na mocnu peteljku od trošnosti…

Alojz Majetic