Lutka

„Nesvjesno, postavila je samu sebe u najbesmislenije i najtragicnije suceljavanje: s jedne strane bila je ona, a s druge ono što se nazivalo „umjetnost“ njezina sina.“

U svom zadnjem romanu, Lutka (Kukulla, 2015.), Ismail Kadare, pisac koji je vec gotovo pola stoljeca najpoznatiji glas albanske književnosti u svijetu, vodi nas na intimno putovanje kroz svoj život, stavljajuci u prvi plan svoj složen odnos s majkom, krhkom i tajanstvenom poput „papirnate lutke“.  Nakon što je sa sedamnaest godina stupila u sporazumni brak, Kadareova majka, prostodušna i nesigurna djevojka koja je u romanu nazvana Lutka, useljava se k svome mužu u veliku i otmjenu obiteljsku kucu obitelji Kadare, u kojoj je kasnije odrastao i sam pisac. Opterecena surovim patrijarhalnim obicajima, uzajamnom netrpeljivošcu svoje i muževe obitelji, a napose cinjenicom da je prisiljena živjeti pod budnim okom svoje nemilosrdne svekrve, Lutka sve više osjeca da je kuca, kako ona sama kaže, „proždire“. U ovom autobiografskom romanu, netipicnom unutar dosadašnjeg Kadareova romanesknog opusa, pisac se još jedanput vraca u svoj rodni grad Ðirokastru, ali ovaj put da bi ispricao pricu o svome odrastanju, školovanju, pocecima književne karijere, kontroverznoj vezi i braku sa svojom suprugom Helenom, takoder spisateljicom, njihovu politickom emigriranju u Parizu, no ponajprije pricu o vlastitoj obitelji. Rijec je o romanu koji bismo, posluživši se autorovim ironicnim stilom, mogli shvatiti kao kroniku nekoliko velikih nesporazuma…